moody storyteller

nitko ne zna za nas draga
nitko ne vidi
nitko ne osjeća
samo nas dvoje prolazimo kroz noć
noseći u rukama zvijezde s neba
tvoje oči tako sjaje
poput dva trena u beskraju
samo mi kužimo jedno drugo

povjerovao sam u tebe
kad sam te susreo pokraj lokvi
ispod mračnog podvožnjaka
i bio pozvan
tvojim pogledom i smiješkom

crtam zvijezde na orošenom staklu
ostavljam svijetlost iza sebe
jer je toliko ima jednostavno previše




Ej, našla sam tvoju pjesmu. Papir je sav izgažen i rastrgan ležao na podu, vidjela sam da nešto piše pa sam ga podigla jer me zainteresiralo što je rukopis muški. Bilo je to nakon nekog izlaska, u blizini jednog kluba (ti ćeš znati gdje). Pažljivo sam nosila papir na putu doma, inače skupljam svakakve stvari na koje naiđem pa mi je ovo još jedno dragocjeno blago u riznici. Uglavnom, ako ikad guglaš i potražiš svoje riječi na netu, znat ćeš da su nađene. Nadam se da si dobro.

pokušavam napisati priču samo od razmaka ali baš mi ne uspijeva.
ne mogu pronaći program koji bi podržavao taj oblik zapisa.
ne mogu pronaći život koji bi podržavao taj oblik zapisa.

On dugo stoji pred supermarketom i kopa po džepovima. Lagana večernja kišica curi kroz zrak i smeta na licu kao porezotina izbjegnutog pogleda, prosiktana ili u prolazu dobačena istina koju ne želite čuti. Napokon nalazi kovanicu od dvije kune, kreće prema kolicima, traži potpuno ispravna i čista i bez reklama, i kovanica glatko klizne na svoje mjesto.
Hladne kapljice prže kožu lica i ruku, nervozno, kolica metalno zatreskaju preko pragova.
Jednom kad je ušao stane, odahne, žuto svijetlo razlije se po njemu. Toplo, gusto, ljepljivo, uglavnom bolje od bilo kojeg sunčanog dana vani. Lagana instrumentalna glazba dopliva do njega, pogurne ga u neko bestežinsko stanje i tako se nađe skoro ušlagiran na početku goleme fantazije podijeljene na hodnike, cijele tunele artikala, i pred tim prizorom sa dubokim strahopoštovanjem on osjeti slobodu beskonačnih mogućnosti. Svega što treba, želi, nema, sve je to pred njim i sada samo mora uzeti. Svaki put ima priliku ispraviti greške a ovaj put će to i dovršiti. Stegne znojne prste za kolicima i uspostavi kontrolu nad sobom.
On kupuje pametno. Evo odmah u čemu je tajna. Većina ljudi kupuje namirnice na dva načina - jedni se koncentriraju na ono što će potrošiti i time izgubiti novac drugi na stvari koje će kupovinom dobiti i koje trebaju i žele. Oba načina su u krivu i pogrešna oba su greška trgovina je razmjena i to nikako ne treba ni u kojem trenutku smetnuti s uma i treba znati dobro procijeniti omjer vrijednosti novca koji treba dati i što se treba dobiti kupovati planski i željeti planski treba biti čiste glave. I kolica čistih i čisto posloženih stvari. Zato je potrebna kontrola a kontrola se najbolje kontrolira ako pratiš plan ako imaš dobar plan kontrola je pola posla.
On kreće od početka i svaki proizvod svake kategorije sustavno mu prolazi kroz prste. Prvo treba provjeriti cijene, svaku etiketu na kategoriji. Cijena po komadu cijena po kilogramu ili litri sitnim slovima cijena na akciji jako istaknuta pametni su ali i predvidljivi stvari u razini očiju i na dohvat ruke su najskuplje one visoko i nisko postavljene jeftinije pročitao ih je odavno.. Zato kupuje jednom tjedno ne više zbilja nema smisla. Kroz tjedan ozbiljno planira ovu situaciju skuplja letke s popustima bonove naljepnice za nagradne igre izrezuje kupone i sve čuva u jednom džepu u košulji posebno za to pri ruci ali na sigurnom naravno ponekad ne iskoristiš baš sve ali svaku od tih stvari barem dotakneš pregledaš. Najvažnije je da si pripremljen.
Prstima kao doktor, ili slijepac, čita police, brzo grabi, polako vraća i opet uzima i slaže u kolica. Kad je nešto spušteno više se ne dira. Treba imati sistem treba ozbiljno razmisliti o svakom polaganju stvari u kolica jer jednom kad se red prođe vraćanja ne smije biti vrijeme ne možeš vratiti vrijeme.
A vrijeme prolazi i on se predugo zadržava na tom krivocrtnom putu. Postaje vruće i tu je već satima, jedva je pola dućana prošao. Previše razmišlja, previše pomno on to bira. Kolica su sve teža i škripe, cvile pod kutom, pište u ušima ravno u glavu i postaju breme kojim sve manje upravlja on a sve više stvari koje pritišću. I on pusti stvari da idu svojim tijekom a on postane jedna od tih stvari i stvar tako ostane bez kontrole.
To, se već dogodilo.
Na kraju linije dočeka ga blagajna pa on uredno sparkira prepuna kolica, zajedno s one dvije kune unutra, i išeta iz trgovine.
Vani hladna večernja kišica curi kroz zrak
a i staklom izloga nekog salona kućnim namještajem,
i na trenutak-dva-nekad davno njegov se odraz slije s prizorom dnevnog boravka.
On zapali cigaretu, šutne svog psa i krene u bilo kojem smjeru.


Sad pročitaj još jednom.

Evo nečeg konkretnog. Od 2008. godine uspjela sam skupiti manje od 40 postova. To zvuči užasno! Zvuči kao da ih je autor na silu pisao, ko da me netko tjerao pisati pa više od toga nije išlo. Nije baš ni daleko od istine.
Mrzim svoje tekstove. Svaki put kad čitam nešto što sam pisala ne mogu vjerovati koliko glupo, djetinjasto, nedorečeno zvuče. Voljela sam si fantazirati da sam dobra u pisanju, da se znam izraziti, odabrati pravu riječ za svaki osjećaj i priliku. Ali istina je da kad su prave osobne stvari u pitanju riječi silim iz sebe dok ne ostane neka hrpa nabacanih metafora koje nitko neće razumjeti. Svakom pjesmom koju sam mučno ižmikala i svakim našivenim komadom teksta koji se odnosi na nešto imalo dublje i osobno, nisam uspjela materijalizirati ono što sam htjela.
Sve je šifrirano.. nezavršeno, neobjašnjeno, iza svake riječi stoji toliko emocija a izobličeni, nakaradni rezultati nažvrljano poziraju kao neki kičasti suveniri koje si preskupo platio a sram te izložiti.
Nakon dugo vremena teško je istisnuti nove riječi. Gledam tipkovnicu, sve te moguće kombinacije, potencijalne priče, teorije, beskonačne. O čemu da pišem, Bože, sve što imam su necjelovite ideje pojedinačne krpice materijala nataloženi koncentrati, i nedovoljno i previše..

Nakon dugo vremena teško se vratiti pisanju.
Potreba je uvijek bila tu, osjećaja ima i previše, pa kaj fali?
S vremenom sam osjećala da nešto ne štima, ne izvana, ne da se iščupati. Zato jer jebeno boli. Otvorila sam ovu stranicu kako bih otvorila i pretočila neke stvari u konkretne oblike, amorfnu materiju oblikovala u riječi. Pokazalo se kao problem, pokazalo se poremećenim. Na primjer Šišmiši ili neke druge pjesme; trebalo je prvo otvarati neka vrata, ulaziti u podrume i tražiti po mraku, a to zahtijeva neko vrijeme pripreme. Onda hodam svijetom s otvorenom ranom u prsima, nesposobna sudjelovati u bilo čemu izvan sebe, zarobljena kao afazičar govorim a ne kažem ništa. Zbilja kad bih radila na nekoj ideji, ostvarenoj ili ne, unutarnji proces bi me iscrpio i odrazio se na vanjski život.
Uvijek sam mislila da najbolje pišemo kad komuniciramo samo sa sobom. Kad ne pišemo za nikoga i ne pazimo kako će nešto zvučati, ali dok bih tipkanjem odgovarala na titranje crtice na sučelju bilo je teško zaboraviti na sve parove očiju koji bi mogli naići na ove moje rigotine, refleksno bih maskirala i uljepšavala istinu do neprepoznatljivosti
jer teško je dijeliti, ići protiv svog instinkta. Sve što sam dosad napisala iskreno je! I zakamuflirano biranim metaforama do apstrakcije, izgubljena poanta. Svakim postom proturječim sama sebi, idem protiv instinkta.
Prepoznala sam to u jednom trenu i zgadila mi se svaka napisana riječ.
Nakon nekog vremena prestala sam navraćati. Potreba je ipak uvijek bila tu.

Sutra možda bude bolje. I ovo je, na kraju, samo jedan od tekstova. Za kraj podcrtat ću se jednom od brojnih istina autora o kojem će još biti riječi:
We were like flowers that never bothered to bloom
when they should have bloomed,
and it's as if the sun has
become disgusted with waiting.

Blog više nema posjetitelja. Za koga sad pišem? Ostat ću zabilježavati neke ideje i misli čisto da budu na jednom mjestu elaborirane i strukturirane, a slučajnim prolaznicima i zalutalim prijateljima..dobrodošli, i iznenađenje - na tamnoj strani ipak nema kolačića.

Da se razumijemo, nisam fan - fanova- i ne volim ekipu koja pada u nesvijest na spomen nekog idola/ slavne osobe. Ali da sam jučer ujutro znala da ću navečer osobno razgovarati s autorom faking Sandmana (serije jednih od top 10 najboljih stripova IKAD, like, *totallyy* nemre bez zvjezdica)... možda bih se ajde malo ljepše obukla.

Dan je prolazio ležerno sve dok mi je popodne frendica objavila da se tu-i-tu tad-i-tad Neil Gaiman osobno obraća hrvatskoj publici.
Prilika koja se ne propušta. Ponuda koja se ne odbija.
Osoba koja izjavi "I like airplanes. I like anywhere that isn't a proper place. I like in-betweens" je osoba s kojom želite popričati. I tak smo se nas dvije zaputile na jednu od lokacija Noći Knjige, jedna koja nije čitala ništa njegovo, i jedna čiji je svijet
kvart do njegovog svijeta.
Što pitati čovjeka s čijim se svijetom toliko slažete i razumijete da ne trebate nikakve odgovore? Ono što me zanimalo je kakav odnos on ima prema tom svijetu kojeg je sam izgradio, koliko se smatra izdvojenim, distanciranim, postoji li granica i smatra li svoje djelo odvojenim od sebe? Na koji način to saznati?

U Sandmanu vlada jedna obitelj, zovu se Beskrajnici (The Endless). Svaki član obitelji predstavlja utjelovljeni entitet neke sile koja se nalazi u ljudima i univerzumu, koja je dio, cjelina, unutar i izvan, princip funkcioniranja. To su: Death, Despair, Delirium, Dream, Desire, Destruction, Destiny.
Nećemo birati najdražeg.

Skype poziv uspostavljen, voditeljica počinje intervju, ne slušam ništa, vidim samo hrpu neke raščupane kose na ekranu, blijedo lice, hrpa knjiga u pozadini, kao da razgovaramo s Dream-om samim. Žao mi je, izgleda da sam ipak najobičniji ljigavi fan, izvan sebe u ushićenosti pred tim uzvišenim ukazanjem, ponavljam konstrukciju pitanja u sebi i čekam slavnu natuknicu svog životopisa. The Talk.
Hi, Sir. I have a very personal question for you..it might be considered as the most personal question there is. Kao totalni inception master, zanima me, kad bi imao priliku razgovarati s nekim iz obitelji Beskrajnika, s kim bi razgovarao i što bi ga pitao?
E sad, znam da smo rekli da nećemo birati najdražeg, ali jako mi je drago da je Gaiman istaknuo baš Smrt kao lik s kojim bi pričao. Svaki član obitelji naravno ima dobre i loše strane. Desire je privlačna i uzbudljiva ali etiketu s cijenom ima, popust na moral nema. Dream će vam ponuditi sve što nemate a očajnički trebate, ali na kratko vrijeme jer svaki san ima početak i kraj. Svaki san ima i svoju moru. Kraj označava i Destruction, prolaznik kojeg ne možete ne primjetiti i koji za sobom, ako ništa drugo, ostavlja teren za gradnju novoga. Ako se nađete da razumijete o čemu Delirium priča, to baš i nije dobar znak. Despair je velika i teška, i u boljoj kondiciji nego vi dok joj bježite. Destiny obitava u svojem labirintu kojeg zna napamet, njemu je svejedno za vaše planove i snove i kojim putem idete. Sreli smo ih sve osim nje. Ona je Smrt, sveznajuća, kraj svega. ali ona je draga, ljubazna, sve ono što naš koncept smrti nije. S njom znate na čemu ste.. Ona ne razočara.

Ne razočara ni Gaiman. Izuzetno mi je drago da sam imala priliku pitati ga osobno, i otvoriti kontrapitanje na koje oboje nemamo odgovor - što se događa sa Smrću, kad ne ostane nitko koga bi čekala?

Ono što je krasno zaokružilo cijelu priču bila je nagradna igra, izvlačenje kojim je dobitnik nagrađen novom Gaimanovom knjigom (Ocean na kraju staze) - koja se sad nalazi na mom stolu i čeka da završim ovaj post :) Nevjerojatno. Voljela bih da mogu reći da je moja reakcija bila mrvicu elegantnija
("a daj sereš") ali nakon takve priče..koga briga :D jednostavno, nakon takve priče, otišla sam doma,
popela se na krov svoje zgrade, zapalila cigaretu i malo gledala u nebo.

Prije nekoliko godina imala sam neimenovanog prijatelja. Doslovno neimenovanog - "upoznali" smo se u nekoj pušačkoj pauzi pred faksom, u većoj ekipi, počeli neki nasumičan razgovor o totalno nevezanim temama, nešto kao "random facts of the day". Tako se nastavilo da svaki put kad bi se prepoznali krenuli bi razgovarati i nabacivati se raznim idejama i temama. Imena nisu bila važna, bili smo oslobođeni bilo kakvih obaveza. Trajalo je neko vrijeme a onda sam ga prestala sretati. Ne znam tko je, kako se zove, čim se bavi, imamo li zajedničkih prijatelja i u kojem društvu se kreće. O njemu ne znam ništa - osim najbitnijih stvari koje možete znati o nekome.
Slična situacija dogodila se jedne večeri u nekom baru, kad mi se obratio neki tip u 30-ima, "on bi mene počastio cugom". Hvala, rađe mi ispričaj nešto zanimljivo. Kad sam ga pitala što je kao klinac htio biti kad odraste, zagrcnuo se pivom i obrisao rukavom jakne s logom neke zaštitarske firme. I tako smo nesuđeni vojni pilot i ja počeli raspravljati o II.svj. ratu i supertajnoj nacističkoj tehnologiji, a ekipa za šankom je diskretno prisluškivala sve dok nas nisu odlučili ispraviti u nekoj informaciji. Uskoro sam se našla u središtu kruga najrazličitijih profila i starosti ljudi koji su tu subotu navečer zauzeli šank s pivama u ruci i vijećali o mehanizmu pokretanja prvih vertikalno-uzlijećućih letjelica.

Ima nešto fascinantno i neodoljivo privlačno u anonimnosti, i to ne samo internetskoj gdje svatko može izložiti svoje stavove bez opasnosti ugrožavanja slike svojeg identiteta već ovoj IRL anonimnosti kod koje razgovaraš sa stvarnom osobom, iskreno i slobodno, tu ste i više se možda nikad nećete vidjeti. Moram priznati da se kao društveno prilagođeni introvert osjećam sjajno u takvim prilikama, ovisno o situaciji i opuštenije nego u društvu ljudi koje poznajem i za koje sam nekim životnim obavezama vezana. Sve što se trudimo biti i svaki krug koji gradimo, svaka definicija nas i štiti i ograničava.
Znate ono kad putujete u neki drugi grad,zemlju, i niste dio te cjeline već slučajni prolaznik, promatrač, nepripadajući entitet. Ti trenutci su oslobađajući a još bolja stvar je kad ih pokušate rekonstruirati u svojem krugu, svakodnevnoj situaciji. Otpetljati se od svog privatno-javnog identiteta, igrati se i preuzeti nove uloge, istražiti različite perspektive, odmaknuti se od sebe i svoje neke domene. Totalna depersonalizacija općenito.
Small parties - small worlds, big parties, big..

Zato obožavam citat F. Scotta Fitzgeralda u naslovu,
a kako baš obožavam citate općenito mogla bih ubuduće komentirati još neke :)

slučajno sam navratila na blog,
i dobila želju da se javim i napišem par riječi..
kome, ne znam. slučajnim prolaznicima, prijateljima s kojima sam izgubila kontakt, možda i nekoj staroj sebi.
kad se nakon ovako puno vremena nađem na istom sučelju za pisanje novog posta, na kojem sam znala proživljavati svoje misli i osjećaje s toliko truda i ulaganja u svaku riječ, nalazim se pred izazovom. prekinuti šutnju od nekoliko godina, to sad treba biti nešto duboko, značajno, neka grandiozna istina i svemirske spoznaje trebaju podcrtati račun i iskupiti prazninu.
čovječe pazi da ne tipkaš malen ispod zvijezda!
well, fuck. nemam velike riječi na računu ni u kešu nemam s čime platiti i nemam ispričnicu u džepu.
nije me bilo jer me bilo previše. znala sam po nekoliko sati žvakati neku ideju, okretati ju, proživljavati dok ju ne bih potpuno izgorila u sebi i više nije imalo smisla pričati o tome..
a real rock'n'rolla wants a fucking lot.
ono što sam nekad proizvodila počela sam tražiti u svijetu. fotografija me već jednom bila spasila iz dubina
i izgleda da ću se na nju uvijek moći osloniti.
no dosta. ovaj post namijenjen je starim prijateljima prije svega
ako Blade ikad zaluta na ovu adresu, nek zna da ga nisam zaboravila. njegov potpis mi je uvijek. jako. puno. značio, iako mu to nekako nisam dovoljno pokazala ni uzvraćala. Blade777!
ostalima zahvaljujem na komentarima i pokušajima razumijevanja mojih beskonačnih metafora.
to je to zasad..mogla bih opet probati pisati.
ne zamjerite ako malo potraje..
although it was not important to him, he attended the festival
- I visit it by day, I visit it at nightfall.
I always stay by the lamentation drum!
I walk about, I don't get tired
I keep moving, I don't sleep.

[klik na sliku da se vidi cijela]





Stara Zdeslava ne voli drame.
Stara Zdeslava ne trpi sranja.


Rođena je jednog šuštavo kišnog utorka 1948. u obitelji seoskog  konjopotkivača. To, kako će vam svi sanjari potvrditi, a pogotovo oni iz konjopotkivačkih obitelji, nije dobra početna pozicija jedne nježne  duše. Alkohol nije volio njenog oca, molitva nije voljela njenu majku. Od surove stvarnosti morala se naučiti braniti, i ples se uskoro pokazao kao jedina vrata kroz koja si je dopustila proći cijelim bićem. Petnaest godina ples je bio prijatelj koji je vraćao sve što je od sebe davala.
U noći majčine smrti alkohol nije volio njezin ples.

[klik na sliku da se vidi cijela]





Matija je novinar.
Od mučne klasične gimnazije nije odlučio zadržati ništa više od uspomena na prva cuganja iza škole i nekoliko nespretnih, ali uspjelih pothvata otkapčanja svjetloglavog snoopy grudnjaka kojeg je toliko volio.
Snoopy je nakon mature tragično preselila u Australiju, a Matija se našao izgubljen na hodnicima filozofskog fakulteta.
Zaposlio se kao sitni fotograf-novinarčić u jednom mutnom žutanjku. Skupljao poštanske markice, salvete i šefove uvrede, ispravljao gramatičke greške anonimaca internetskih foruma, redovito čistio akvarij i svaki dan ponovno vezao čvor na vrećici svojih novinarskih snova.
I da se eto jednog olujnog popodneva nije sklonio u dvorište u Masarykovoj (jer na kiosku su ostali samo rozi kišobrani), ne bi sreo svog dragog prijatelja iz djetinjstva, oni ne bi sjeli na piće. I prijatelj mu ne bi otkrio tu jedinstvenu informaciju. Političku aferu koja je uzdrmala društvo i medije, plasirala ga u istraživačko novinarstvo i o kojoj nepismeni anonimci ne bi raspravljali po forumima i slali prostačke mailove.
Kada se noćas vrati s prijateljevog rođendana, čekat će ga nova poruka od još jednog forumaša. Zove se Snoopy33.

[klik na sliku da se vidi cijela]





Bilo je to prije pet gustih godina kada se Martina mama odabrala odazvati afričkim bubnjevima, nježno odmaknula stolac na svojoj strani obiteljskog stola i na svome pisaćem stolu ostavila staklenku kovanica i jednu ižvakanu olovku. I trebalo je proći dugo vremena; dok se gradski asfalt hladio od užarenih popodneva i napokon stisnuo na oštrom vjetru prvih naleta zime; da su se ljudi konačno prestali dobacivati upitnicima.

[klik na sliku da se vidi cijela]




trefova osmica Boris
(bijelima potez prvi)
al ploča je strana istih
hladna, četiri obraza čistih
- bijeli kralj sad pada,
kraljica bijela leži u krvi.

poput roja gladnih mušica
osušene kože, škripavih zglobova
spotiču se hrpama peteljki izgorjelih
dušica, prstiju jedara slijepljenih, krpice nade robova.

nažuljali su otisci cijeđenih koraka
gnjecavih, na usnama napuhnuli baloni
krasti, plika, razlila se šumeća svrbež uzdaha isjeckanih
u čipkaste trake izbljuvane tinte tika.

i znoji se svilena mrlja poprskanih krojeva
razvezuje na suncu plamteće grude iskopanoga
krika, guli kamene ljuske zapetljanih slojeva
- roj nabubrenih, masnih kaplji prilika.

rukopisa razbacanih tipki rastavljenog škripavoga klavira
kao zaglušujuće zamrznuti žamor
mušičavih mudraca, na ispeglanih kragni komadu
papira, izgorjela, lutki napuknutih pogleda bonaca.

teškim kaputima sklopljeni šišmiši
robusnim čizmama tihih džonova naoružani
njihovi su pločnici tvojih dnevnika
njihove su mrzle lokve preskočenih raskršća

oni gmižu pustinjama još neispisanih tvojih otisaka
i jedre vjetrovima daleko ispred tvojih satova
ruše stupove krovovima tvoga sunca
i svoje bunkere pune staklenkama tvojih zvijezda padalica

teškim kaputima sklopljeni šišmiši
robusnim čizmama tihih džonova naoružani
šuljaju se tunelima snova tvoje jave
sline i ližu i šapću zidinama tvoga trenutka
pljuju i gužvaju i pale namirisane stranice vremena
dobacuju i gađaju se ključevima zakočenih vlakova
netom otkazanih polazaka

sutra
zakopaj ih još dublje
neka se zagrcnu svojim istinama
neka istrunu u svojim naslonjačima
zabljesnuti svjetlima tvoga ekrana
crvenim vrpcama podveži njihove molitve
precrtaj njihove ljepljive rime
izreži njihove uskličnike
dok ne ostane samo jedan ton, ti
sam

Isto kako volim biti neumorna kad me obuzme neka ideja, plan ili projekt, toliko znam biti tvrdoglavo uporna u svojoj šutnji, kad osjećam da zapravo nemam ništa pametno za reći.
Nije me bilo mjesecima.

Otvoriti širom prozore valovima potisnutih misli nije najpametnije rješenje kad nakon dugo vremena želite proluftati sobu. Mogao bi vas zapljusnuti tsunami koji više niti nema veze s riječima, koji je odavno nadrastao sintagmatske strukture i sada je običan žamor muha i buka koja vas ometa dok se pokušavate izgurati uz svakodnevnicu.
Posljedica tog kaosa je takva da se prestrašite i povučete, i ta vatra vas pritišće dugo vremena umjesto da se organizira i planski, sistematično krene u sagorijevanje nataloženih kalorija. Izgorite salo sa svojih duša. Čak i umjetnost ne može, niti smije izbjeći određenoj dozi taktike.
Druga točka tečaja "oslobodite umjetnika u sebi, početnički stupanj" bila bi misao - da bismo živjeli stvaralački život, moramo se riješiti svog straha od pogreške.

Prva odleđena kap vatre koju ću u javnom povjerenju podijeliti s vama, dogodila se jučer. Bilo je devet navečer i našla sam se na Trgu.
Ne, doista, našla sam samu sebe, i to baš eto na Trgu. U devet navečer.

Na pozornici izglancani instrumenti lagano oslobađaju tek probuđene, hrapave tonove; i kao da spremaju neku podlu psinu, pakosno muljaju granice ritmova sna i jave, raspršujući ih zrakom poput ambiciozno prejakog slatkastog parfema nekog davnog sjećanja.
Vjetar. Vjetar vitla i paravanima i zastavicama i sajlama i pozornicom, i ljudima dovraga, kao da se bliži smak svijeta i potrebno mu je jošjednomzadnjiput zavrisnuti svoje ime na lica i vrećice.
Topla svjetlost uličnih lampi mekano i bez zapreka klizi drhtavim narančastim površinama, zadržavajući se na svakoj taman toliko da zabljesne u svom sjaju, bez prelamanja, bez oštrih pokreta, u ritmu pikavog jazza.

U tom trenutku sve što je ostalo na svijetu bila je duboka, hladna, gusta praznina. Ali ono, najtotalnije ništa. I usred nje jedan dio tog mog Trga kao samo jedna krhotina nečega što je nekad vrijedilo, splav na valovima pustinja.


Ali polako!
Svjesnost se trenira.

_danas sam progledala.
nakon dugog razdoblja kaotičnih kovitlaca šumova, vrištećih boja i nametljivih mirisa, zarobljenosti u konstantnoj frustraciji da se ide i ide i ide - odlučila sam stati usred trka, zamrznuti lanac skokova i pustiti ih da me čekaju.
[istina je da zapravo nisam ništa odlučila, osim što sam htjela bolje zavezati tenisice]

iznenađenje koje je uslijedilo bila je voda.
[ponekad je najbolje sakriti se u vodu (svatko ima svoju), gdje vas apsolutno nitko ne može piliti --- osim možda vi sami]
tiha, lelujava, sveznajuća voda zasjala je oko mojih ramena, povukla me gore i podsjetila da sam zaboravila.
"nisam očekivala da ćeš se naljutiti", rekla sam, "mislim, ipak si ti ja, i ja sam ti. gdje god idem uvijek si sa mnom. nisam te zaboravila, to je apsurdno nemoguće.....samo se nisam sjetila."
...da, nisam baš dobar blefirant.

bila je puna prašine i mrvica koje smo trebale isprati (i koje zapravo nikad ne bacam, što je možda greška).
bilo je zabavno, stalno me nasmijavala svojim blesavim idejama i nemogućim planovima.
plesale smo na jazz.


iskreno, ne znam kad ću joj se opet javiti. nalazim se pred strmom uzbrdicom bez signala, s više neoznačenih staza i slijepih puteva. zadaci koji slijede zahtijevaju maksimalnu koncentraciju i minimalna odstupanja od plana (f(x)=x*x). difficult path is difficult.


ipak...nešto mi govori da više ne moram trčati da bih stigla_

sun is shining -
whispering heat ;
clouds are whining
of summer smells, so sweet.

birds are falling -
running in high skies ;
celebrating the calling
of summer's lazy..sticky_lies.

saxophone themes
vaporizing in the airs -
sounds of intensity and fierce
silently floating in mildish shades.

Nakon (nažalost) dugog izbivanja, vraćam se s nekoliko friških ideja. Odlučila sam se malo pozabaviti umjetnošću, analizom, paralelnim svijetovima.
Za zagrijavanje odabrala sam poznatu sliku Edvarda Muncha, koja me se dojmila od trenutka kad sam ju prvi put vidjela. Možda baš zato što nije..predvidljiva.


Edvard Munch, Krik.


Poznata je po licu - izduljeno, izobličeno u panici. Eliptična usta oblikuju vrisak kojeg, priznajemo, nitko nikad nije čuo, ali potrese svakog promatrača. Ali nešto drugo vas kopka u podsvijesti, dok skenirate njegovu ustrtarenu facu..
Pogledaj njegove oči. Tako su male, jednostavne, neizražene pokraj tolikog šarenila i ekspresivnosti. Ne dajte se zavarati okruglim oklikom tih očiju - oči su mu prazne. Oči kakve crtaju djeca, gledaju u nepoznatu točku izvan slike, a opet - tako okrenute prema sebi, prema unutra. Vidiš, on zapravo NE VIDI. On je tu, ali nije ovdje. Cijeli svijet nije oko njega, već u njemu.
Pogledaj njegovo lice, najjednostavniji detalj slike. Više truda uloženo je u slikanje dvoje likova u pozadini, nego u vriskača. On ovdje nije glavni junak, on je samo posredni "subjekt", jeftina izlika za sve ono ostalo.
A ostalo....sve ostalo je Panika. Primjeti ju svakom pokretu kista, najmanjem detalju, kontrastu kipućeg neba i tajanstvenih morskih struja. Čak je i pastelna plaža dobila prizvuk opasnosti, razlivena i zamućena. Definirani kovitlac boja neizbježno izaziva osjećaj neugode, tjeskobe, preblag da bi ga priznali ali dovoljan da se prognijezdimo na stolcu.
Ono što nas umiruje, recimo, je most. Pravilan, ravan (ne izobličen!) most, realnih boja, izaziva osjećaj "sigurnosti" i normalnosti. Aha, nisam ja luda, evo - koliko god kaos u pozadini kovitla putanju mojih pogleda - tu je ipak taj most, koji nesmetano, stabilno teče svojim putem. Čvrst. Pouzdan.
Nema tu. Taj čovjek u sredini je lud, nema sumnje.
Ah kako ste se prevarili. Tsk tsk.
Ako je pejzaž zapravo svijet "ludog" čovjeka, kako smo zaključili maloprije, onda imamo dva uljeza. Stroge, pravilne crne prilike u pozadini, kao mrzovoljne guvernante koje nadgledaju situaciju. Tračak "normalnosti" u svijetu "nenormalnosti". Nijemi svjedoci? Slučajni prolaznici?
....A možda jednostavno njegovi anđeli čuvari :)

*puf* zrnca cimeta rasuta po hladnim pločicama maglovite kuhinja (okrivljen je pas, naravno)
*puf* ljepljivo, gumenasto tijesto valja se preko rubova stola
*puf* zaboravljeni poklončić čeka, mudro skriven iza bojlera, hohoho
*puf* ocufani vijenac obješen na vratima, netko si je prisvojio anđeleka
Nema potrebe za kićenim govorima. Od srca vam želim Božić. Da, jednostavno Božić - kakav ste si uvijek sanjali....

Prilažem vam jednu tradicionalnu arapsku božićnu pjesmu (da, da, ima ih :)
- a onda je potreban i kontekst. Dakle, slijedi moje pismo National Geographicu, objavljeno u broju iz kolovoza (baš sam sretna zbog toga :) kao osvrt na reportažu o arapskim kršćanima iz prethodnog broja.

Uživajte u pjesmi, sigurna sam da ćete uhvatiti i duh Božića :)



Mržnja uništava duh onih koji mrze.
Snažne emocije vladaju već stoljećima na prostoru Bliskog Istoka – vjerski, nacionalno ili rasno motivirane. Možemo li reći kada je sve to počelo? Vjerojatno još u drevnim vremenima Hetita, Mitanaca i Sumerana, mitsko doba. Na površini izgleda da je ovaj prostor, prostor gdje je sve Počelo, prirodno, genetski čak, predodređen za sukobe i uzavrele strasti. No vremena se mijenjaju, i isto kako se nekad primitivna politika otvorenih sukoba podigla na razinu lukave diplomacije, promijenit će se i tolerancija. Nada postoji, i makar bila i najmanji plamičak, može se iskoristiti za DOBRO. Još danas, za sutra.
Šaljem vam jednu tradicionalnu arapsku kršćansku božićnu pjesmu. Slušajući ju, osjetite burnu povijest pustinja, svu patnju koju guta stoljećima, svu sreću koju upija, sve ljudske strasti koje izgara.

high skies above the city
endless clouds all in line,
collect the smells of its pity
try to scatter 'lectric shine.

every hill on every cloud
every scar with all its glory,
holds a secret deep inside
a mystery, or at least a story.
these memories will never be known
they keep them strongly, are their own.

and high above the highest skies
nothing's left, but city's lies.

I have a dream
around the corner, there awaits
I have a dream
of untraveled roads and hidden gates.

I had a dream
of stories never told
of written papers never fold.
I had a dream
of sunny forests never cold
of mountain peaks never sold.

of restless seas never smooth
of dusty winds all whispering truth

I had a dream
of endless space with no core
I had a dream
but I remember no more.

if there was a city
place of heavy smokes and heat,
how crazy would it seem
to walk the silent street?

if there was an alley
hidden far from the square,
how crazy would it seem
to be the one who'll dare?

if there was a window
on the filthiest house,
how crazy would it seem
to have a peek through the glass?

if you get suprised
charmed amazed astonished indeed,
how crazy would it seem
never again to be mislead

her leaning hands
her tired skin,
she's dead outside
she cannot win.

her rusty smile
her voice is a beat,
she's dead outside
she's making a fleet.

her humid look
her absent eyes,
up there is the hook
up there she flies.

I made her a poem
long time ago,
I'll remember her memories
I love her so.

Ak ne igraš, nemreš ni dobit. Tak vele.
Buy the ticket, take the ride! Moš mislit.
Ne znam tko je prvi zmislil tu lutriju, al vjerojatno je imao IQ veći od Einsteinove žene (o tome malo kasnije ;)
Mislim, zamislite. Navesti hrpu ljudi da uporno uplaćuju svoj teško zarađeni novac na neki račun, djelo je dostojno samog Jean-Baptistea Grenouillea. Mona Lisa obmana. Volvo varki. Chanel prevara.
Neki dan šećem gradom, ispred mene neka jadna, bolesna bakica. Vuče se pod zelenim teretom s placa, zapuhana pod rupcem podrapanih rubova, spotiče se iznošenim cipelama. Taman dođemo do raskršća, i pomislim kako bi bilo lijepo i dražesno da joj ponudim pomoć u prelasku, kad ženica stane. Okrene se za 90° i dogega do izloga s djetelinama. Ti vrabca, pomislim, ne bu sad valjda. I da. Je. Potrošila je vjerojatno predzadnji novčić na šugavi papirić s prekriženim brojkicama. I izađe ona tak van, (ja još škicam), lica ozarena, obraza rumenih, kosa vijori na vjetru. Ajde dobro. Nek se baka veseli.
Lijepo je imati nade i optimistično gledati na život. Smijati se u inat svim nezgodama i nevoljama koje nam okrutno podmeće, poput uličnog djeteta s pakosnim osmijehom. Izazivati sudbinu i testirati sreću.
Ali lutrija. Ljudi. Lutrija. Uplaćuješ (s vremenom se nakupi) hrpu love, nadaš se, iščekuješ, adrenaliniraš, a šanse su ti (znanstveno dokazano, pročitala sam negdje) 0,000000001.
A sad prebrojte nule.
DA.
Naravno, nekom se i posreći, osvoji glavnu nagradu i ostatak života provede u 'blagostanju'.. No on je jedan od milijun. Nekako bih se rađe pouzdala u svoj trud, rad i 'običnu' sreću.
Ajde ovak. Od danas izdvajam dio love za lutriju, točno za jedan listić, svaki tjedan - i stavljam na stranu. Pa da vidimo koliko ću zašparati na kraju sedmog mjeseca. Projekt 'ne srljajte kao guske u maglu' je otvoren.


p.s. Einstein opaska: jeste li znali da je dotični gospodin imao okvirne (relativne :) ideje, a u samoj razradi i slavnim formulama ključnu ulogu imala je njegova žena! Da, da.

Dame i gospodo, danas imamo čast razgovarati s poznatim i cijenjenim članovima Instituta za odgoj i prosvjetu, Odsjeka za promicanje dječjeg morala, kabineta za Basne.
S nama su kolege znanstvenici dr.soc. Cvrčak i prof.psih. Mrav, aktivni članovi Instituta. Dobrodošli!
Danas razgovaramo o jednoj konfliktnoj situaciji koja je nastala u posljednjih nekoliko dana, kada se gospodin Cvrčak otvoreno suprotstavio vijeću Instituta zbog, citirajmo, javne obmane i krive nauke društva. Recite, gospodine Cvrčak, u čemu je točno problem i koji su Vaši glavni argumenti?
- Dobar dan i hvala. Dakle, situacija je slijedeća. Već desetljećima Institut izdaje i umnožava materijal sumnjivih moralnih vrijednosti. Radi se o priči odgojnog karaktera, poznatoj kao 'Cvrčak i Mrav', koja se svakodnevno servira nevinim dječjim umovima i uči ih nemoralu i nevrijednostima. Problem je, naime, u filozofiji - kao što je svima poznato, u priči je Mrav predstavljen kao marljiv član zajednice, koji radi i trudi se cijelu godinu da bi u neplodno vrijeme zime bio opskrbljen. S druge strane imamo Cvrčka, opisanog kao zgubidana, besposličara i klošara. Na kraju priče, on ostaje sam i ostavljen, nepripremljen za zimu.
Cijeli taj sistem je iskonski bolestan, kažem Vam, i neprimjeren stvarnim situacijama i pravim moralnim vrijednostima.
-Oprostite, gospodine Cvrčak, ali niste u pravu. Vaš lik u priči dobiva zasluženu sudbinu - rad se nagrađuje blagostanjem, a nerad se kažnjava! Pa kako bi svijet izgledao da djeca uče kako se neradom mogu postići jednaki rezultati kao radom? Sve bi otišlo u kukac, kažem Vam, u kukac!
- Molim Vas bez psovki, ipak smo kulturna gospoda.
- Gospodine Mrav, Vaše vrijednosti su iskrivljene! Cvrčak nije radio materijalne poslove, on je zabavljao i uveseljavao cijelu zajednicu svojim umjetničkim izražajima, kroz cijelu godinu, i na kraju ostao ostavljen kao pas na cesti. Zar smo životinje, gospodo? Nadalje, mrav je svaki dan prolazio kraj cvrčka, dakle bili su u najmanju ruku susjedi, ako ne i prijatelji. O jadna li naša djeca kad ih učimo takvom prijateljstvu! Kakav to svijet propagiramo, gospodo? Zar svatko ne pridonosi zajednici na svoj način? Kakav bi to tmuran svijet bio bez cvrčkove glazbe, koja je oplemenjivala svaki radni dan.
- Okrutna su vremena, gospodine Cvrčak, i svatko se danas brine za sebe.. Nema Vam tu više gluposti, život je ozbiljna stvar! Mrav je teško radio čitavu godinu, i ima svako pravo zadržati svoje za sebe. Nema vremena brinuti za blesavog cvrčka klošara, treba ići dalje, napraviti više, skupiti više, gospodo!
- Dame i gospodo, čuli smo glavne argumente aktualnog spora. Diskusiju ćemo sada premjestiti na Vas, i time otvaramo glasanje.
Dakle, glavno je pitanje, tko je u pravu? Mrav, koji naporno radi, ne traži ništa od nikoga i ne daje ništa od sebe, što u neku ruku i je pravedno; ili pak veseli, bezbrižni cvrčak, koji živi od danas do sutra, i slijedi svoju umjetnost.
Molimo, dobro razmislite o problemu, obrazložite svoje stavove, o Vama ovisi hoće li slijedeće izdanje izaći na svjetlo, ali i budućnost brojnih novih generacija..

mutan pogled, ushićen usklik,
ustreptala djeca.
dosegnuti, uhvatiti, zagristi, odbaciti,
ustreptala djeca.

izgrebana koljena, savršena psina,
ustreptala djeca.
doznati, prestići, ponoviti, pokazati,
ustreptala djeca.

zagubljeni indeksi, hoće li nazvati,
ustreptala djeca.
naučiti, protestirati, postići, završiti,
ustreptala djeca.

ulice papira, uvenuli fikusi
ustreptala djeca.
nabaviti, obaviti, riješiti, prekrižiti,
ustreptala djeca.

ma imaju vremena, ona i on
ustreptala djeca.
jučer i danas i sutra i u ponedjeljak!
ustreptala djeca.

čokoladni kolačići, popodnevne šetnje
ustreptala djeca.
odgojiti, osigurati, zašparati i potrošiti,
ustreptala djeca.

nove generacije, neispričane priče,
ustreptala djeca.
ispeći, popraviti, podučiti, odmoriti,
ustreptala djeca.

roj zvjezdica, jato mušica,
ustreptala djeca.

Samo još jedna jesen, tako zaglušujuće tiha. Olovni oblaci titraju svim silama tako da se ni najtanji snop svježeg sunca ne može probiti. Zrak je težak i gust, a okus kiše mami sva osjetila, vuče se uličicama sivog grada poput olinjalog psa. Ulice su prazne, vjetrovi plešu i igraju se na trgovima. Osjeća se dolazak nevere, i zrak je pun elektriciteta.
Djeca Betona ih zovu. Urbani duhovi, gradske sjene.
Ovo je njihovo vrijeme.
Jauke vjetra prekida iznenadni topot na prljavom asfaltu. Trk! Čeznutljivi uzdah postane nesigurni šapat. Nesigurni šapat napokon poraste u razdragani smijeh. Zvuči kao vrisak vjetra,
i treba tako zvučati.
Betonski blokovi otkriju rasplesane sjene, i ulice ožive njihovom pjesmom. Sivi grad skida svoju masku.
S prvom kapi kiše, s prvim fijukom vjetra, s prvim urlikom groma - počinje kaos!
Grad je njihova pozornica, vjetar je njihova glazba, nijemi golubovi njihova publika.
Uzdah njihova pjesma.

Nakon noći dolazi dan, nakon mraka svjetlo. Sunčeva topla krila obavijaju grad svom mekoćom boja.
Potoci kišnih suza teku niz betonske zidove. Prolijevaju se na asfalt i brišu sve tragove zabranjenih.
Posljednja sjena vješto klizne u neki zaboravljeni kutak, u sigurnost tame.

Čeka.

at that late hour
when there's nothing to hide,
nothing to lose
listen to the deafening silence,
it's condemning whisper.
there is no vindication
no excuses left
only the echoes of forgotten tomorrow
and it's freezing breath

Zadatak prvi: garderoba. S natpisom 'popunjeno' i 18ak ljudi ispred mene, ne uključujući pregurante, prezadovoljna sam došla na red nakon samo 47 minuta čekanja. Dečki na garderobi pustili su si Sekicu. Za atmosfericu. Baš sam sretnica.
Sad sjedim na trećem katu i pokušavam učit. Ključna riječ pokušavam. Nakon 3 predavanja i 2 kolokvija danas, koncentracija mi je na oseki.
Oko mene tri osobe, tri knjige različitog sadržaja: rimsko pravo (suosjećam), osnove hetitske gramatike (sve mi je jasno) i filozofija uzbekistanske eksportne makroekonomije u kontekstu ruskog imperijalizma. Hm. Da.
Nakon pola sata zagrijavanja i skeniranja sadržaja, zovu me. Pa di si ti, cijeli dan te nema. Kad buš došla doma. Napravili smo čušpajz. Ko će prošetat peseka. Kaj ima na telki. (?) Lift ne radi, a neko je 'ispustio dušu' na štengama. Zvala je teta Božica. Na kraju se ispostavlja da trebaju samo jednu stvar - jel mogu kupit kikiriki. Mogu, da.
U međuvremenu rimsko pravo je odustalo (suosjećam) i na njegovo mjesto dolazi rastafarijanac s laptopom. Super, sad će mi tipkat u reggae ritmu.
Da vidimo napokon: 'Čitav jezični mehanizam počiva na identičnostima i razlikama, a ove potonje su samo protivna strana prvih.' Ou-kej. Hm. Što lingvistika radi od ljudi. U kaj sam se uvalila.
Nakon sat vremena učenja u teškoj sam dilemi. Nikako ne mogu dokučiti jednu stvar. Ne znam kako ću nastaviti dalje ako si ovo ne objasnim - kaj je, dovraga, ona zelena kupola u gradu?! Duboko se koncentriram na kartu grada. Ne podsjeća me na ništa. Odlučujem odmoriti mozak (tj. ono što je od njega ostalo, moguće mi se deformiral od neupotrebljavanja) i uzimam pauzu.
Znate, s vremenom ona odvratna kava iz automata u prizemlju postaje....pa, prihvatljiva. Formula je jednostavna: jeftino = prihvatljivo. A možda sam samo škrta. Ma nisam, pa labello mi je tek od 2003.
Otužnim korakom vraćam se na mjesto zločina i odlučujem ozbiljno učit. Odmah nakon što smislim kako prerezati žičicu za zvukove lifta, a da me ne skuže. Prokleti iritantni zvuk zaskviči svaki put kad pohvatam neku logiku u teksu apsurda.
'Znak, upravo zato što je arbitraran, ne poznaje drugog zakona od zakona tradicije, a zato što se zasniva na tradiciji, može biti arbitraran.' Pa to je oksiMoronsko!
I tako završava moje četverosatno kvaziučenje.. Bolje da se posvetim krivotvorenju potpisa u indeksu.

I da, zaboravila sam kupiti kikiriki.

Jedna riječ: generalka.
Uz božićne pjesmice, zvončiće i šljokice, miris bora i cimeta, te razdraganu dječicu s petardama, predbožićno vrijeme ima i svoju goru stranu. Riječ je o predbožićnom spremanju i čišćenju, tijekom kojeg pretumbamo cijeli stan i napravimo još veći nered i kraval nego prije. Nevjerojatan fenomen poznat pod kodnim imenom 'generalka' osvojio je i ove godine moju familiju. Nakon neophodne psihičke pripreme od nekoliko dana (koje uključuju izolacijsku meditaciju i terapiju kristalima) spremna sam za ratno stanje. Budući da je prošle godine cijela akcija predbožićne generalke završila općim kaosom i blagim živčanim slomom svih nas doma (a zbog nas su i ukinuli obaveznu vojnu službu), ove godine odlučujemo se na sistem podjele rada. Za svaki slučaj spremam broj Hrabrog telefona u tajni džep.
Pas je već naslutio kaj se zbiva i sad je u garderobi, zakamufliran ispod slojeva odjeće.
Moj zadatak je jednostavan: srediti kuhinju, kupaonu, boravak, hodnik, blagavaonu, balkon i peseka. Buraz ima teži problem - sredit svoju sobu - zovem odvoz krupnog smeća, tvrtku za preradu nafte i rusku podružnicu za radioaktivni otpad. I policiju, da bi zaustavili promet na pola sata. (najtužnija stvar, sve navedeno je na opciji brzog biranja na mom mobitelu)
Sad smo spremni. Gas maska, check. Aparat za gašenje požara, check. Labello, check. Orcaj!
.
.
*krš i lom*
.
.
Nakon sati i sati generaliziranja, zaključujemo da je situacija....prihvatljiva. Otkazujemo vatrogascima koje su zvali susjedi zbog sumpornih isparavanja i potvrđujemo plinari da je red alert stanje pod kontrolom.. Helikopteri napokon odlaze, i Nostradamus je ipak pogriješio. NASA se vraća u Zemljinu orbitu. Grinch razočarano plače u kutu.

Sretan Božić svima.

novi post.

....tek toliko da prekinem šutnju.